MOJ STAN

Moj Stan (1962) - dokumentarni film
Režija i scenarij: Zvonimir Berković;
Kamera: Hrvoje Šarić;
Scenografija: Vladimir Tadej;
Montaža: Linda Braniš;
Glume: Ivo Kadić, Ljiljana Gener, Ivan Uzelac;
35 mm; c/b; dokumentarni film
Produkcija: Zagreb film
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika
Hrvatska)


Moj stan je čudan dokumentarni film, ako ga usporedimo sa ostalim ostvarenjima iz 50. i 60.-ih godina u Jugoslaviji. Režiser i scenarist, Zvonimir Berković nam predstavlja cinizam skriven iza maske nevinosti. Kroz oči jedne djevojčice gledalac vidi tek izgrađene stambene objekte na zagrebačkoj periferiji. Te zgrade, pohvaljene od kritičara i željene od stanovnika, su se na kraju pokazale samo polovični odgovori na stvarne potrebe, a ne obećana budućnost.

Ali ovaj dokumentarni film nije samo interpretacija stvarnosti. Berković je sa filmom ostvario i parodiju onih dokumentarnih filmova napravljenih od mehaničkih ponavljanja i praznih hvalospjeva koji nastoje usmjeriti mišljenje stanovnika. U Berkovićevom filmu nalazimo tipične elemente svakog dokumentarnog filma, ali ovaj put su ti elementi upotrebljeni s ironijom: od komentara do muzike, od kontrapozicije različitih situacija kao način uvjeravanja do emotive participacije gledaoca sa radnjom na platnu…

Glavni lik, djevojčica od 9-10 godina piše sastav o svom novom stanu. Najprije opisuje svoj život sa obitelji u stanu koji se sastoji od samo jedne sobe, nakon toga svoj novi stan:
"Napokon su nam dali novi stan. Naš novi stan je u budućem centru grada. To je lijepa zona, samo što su dućani tako daleko da mama mora izgubiti cijelo jutro ako želi nešto kupiti za ručak. Ali tata kaže da će za 20 godina ovdje biti puno lijepih kuća i velika Nama. Moj tata vidi daleko naprijed. Moj tata je prosvjetni radnik."

1962. godine, Zvonimir Berković je dobio prvu nagradu na Filmskom Festivalu u Cannesu za ovaj dokumentarni film.

Ako zaobiđemo smjerani cinizam autora i ako ovaj film promatramo samo kao osobnu posvetu Zagrebu, otkrivamo doista sve kapitalne objekte druge moderne pa tako i kratak kadar nebodera Ive Vitića u Laginjinoj 9., danas zaštinog znaka tog razdoblja hrvatske, evropske i svjetske arhitekture. Također se vide: Vukovarska, Martićeva i Zvonimirova ulica.






Z. Berković