Nakon iscrpnog istraživanja sekvenci zadanih filmova, krećemo osmišljavati detaljni program uvodne radionice. Radionica će se održati 22.12. u Centru za kulturu Trešnjevka.
Vremenski plan radionice:
09.45h Sastanak i upoznavanje svih polaznika i predavača.
10.20h Boris Bakal: Upoznavanje s radom bacača Sjenki i uvod u radionicu.
11.30h Silvija Limani i Vanja Žanko: Zagreb nekad i sad (kroz fototeku 20 i 30 godina)
- dokumentirano-igrani film "Moj Stan" Zvonimira Berkovića iz 1962.
13.15 Pauza do 14.20h
14.20h Kresimir Galović: O razvojima grada
- odlomci iz igranog filma "Živi bili pa vidjeli" Brune Gamulina i Milivoja Puhlovskog iz 1979. godine.
15.30h Završetak radionice
nedjelja, 9. prosinca 2007.
nedjelja, 25. studenoga 2007.
IMAM DVIJE MAME I DVA TATE
Imam dvije mame i dva tate (1968) - igrani film - 89 min.
Režija: Golik Krešo
Scenarij: Mirjam Tušek, Krešo Golik (prema istoimenom romanu Mirjam Tušek)
Fotografija: Ivica Rajković
Glazba: Tomica Simović
Montaža: Katja Majer
Scenografija: Željko Senečić
Kostimografija: Maja Galasso
Produkcija: Jadran film, 35mm, boja
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
Uloge: Davor Radolfi (Đuro), Mia Oremović (prva mama), Relja Bašić (prvi tata), Fabijan Šovagović (drugi tata), Vera Čulić (druga mama), Tomica Žganec (Draško), Igor Galo (Zoran), Matea Bogdanović, Zlatko Kauzlarić-Atač
Poslije razvoda, bivši supružnici osnovali su nove bračne zajednice, pri čemu je stariji sin, tinejdžer Zoran, ostao živjeti s ocem i njegovom novom, mladom i atraktivnom suprugom koja je netom rodila djevojčicu Đuricu, dok je mlađi, desetogodišnji Đuro ostao s majkom, koja u braku s drugim mužem flautistom ima sinčića Draška. Svake nedjelje Zoran odlazi na ručak k novoj obitelji svoje majke, a Đuro novoj očevoj obitelji. Dvije obitelji tako su međusobno povezane, a Đuro će uskoro shvatiti da ih još štošta veže...
Imam dvije mame i dva tate jedan je od vrhunaca opusa Kreše Golika. Izvanredna narativna kombinatorika, dramaturška dosjetljivost, psihološka uvjerljivost, sjajan spoj humora i drame, razigran dizajn i ugođaj te odlični glumački nastupi film čine majstorskim uratkom koji istovremeno razgaljuje tzv. široku publiku i imponira znalcima. Na Pulskom festivalu Imam dvije mame i dva tate nagrađen je Srebrnom arenom te Zlatnim arenama za najbolju glumicu Miji Oremović i fotografiju Ivici Rajkoviću (ex aequo s filmom Gravitacija, Branka Ivande).
Vrlo je zanimljivo na koji način Golik koristi urbani prostor da bi ispričao svoju oporu gradsku priču. Likovi poput kursora otkrivaju zgrade koje danas ne postoje ili su se u međuvremenu toliko promijenile da ih gotovo ne prepoznajemo. Ako se usredotočimo na samo taj aspekt filma on nam se nudi kao svojevrsna posveta građanskoj arhitekturi Zagreba između dva rata i netom nakon II. svj. rata. Koncentrirat ćemo se na: Jurjevsku, Vukovarsku ulicu (ulicu Proleterskih brigada), Zoološki vrt i Draškovićevu.
Režija: Golik Krešo
Scenarij: Mirjam Tušek, Krešo Golik (prema istoimenom romanu Mirjam Tušek)
Fotografija: Ivica Rajković
Glazba: Tomica Simović
Montaža: Katja Majer
Scenografija: Željko Senečić
Kostimografija: Maja Galasso
Produkcija: Jadran film, 35mm, boja
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
Uloge: Davor Radolfi (Đuro), Mia Oremović (prva mama), Relja Bašić (prvi tata), Fabijan Šovagović (drugi tata), Vera Čulić (druga mama), Tomica Žganec (Draško), Igor Galo (Zoran), Matea Bogdanović, Zlatko Kauzlarić-Atač
Poslije razvoda, bivši supružnici osnovali su nove bračne zajednice, pri čemu je stariji sin, tinejdžer Zoran, ostao živjeti s ocem i njegovom novom, mladom i atraktivnom suprugom koja je netom rodila djevojčicu Đuricu, dok je mlađi, desetogodišnji Đuro ostao s majkom, koja u braku s drugim mužem flautistom ima sinčića Draška. Svake nedjelje Zoran odlazi na ručak k novoj obitelji svoje majke, a Đuro novoj očevoj obitelji. Dvije obitelji tako su međusobno povezane, a Đuro će uskoro shvatiti da ih još štošta veže...
Imam dvije mame i dva tate jedan je od vrhunaca opusa Kreše Golika. Izvanredna narativna kombinatorika, dramaturška dosjetljivost, psihološka uvjerljivost, sjajan spoj humora i drame, razigran dizajn i ugođaj te odlični glumački nastupi film čine majstorskim uratkom koji istovremeno razgaljuje tzv. široku publiku i imponira znalcima. Na Pulskom festivalu Imam dvije mame i dva tate nagrađen je Srebrnom arenom te Zlatnim arenama za najbolju glumicu Miji Oremović i fotografiju Ivici Rajkoviću (ex aequo s filmom Gravitacija, Branka Ivande).
Vrlo je zanimljivo na koji način Golik koristi urbani prostor da bi ispričao svoju oporu gradsku priču. Likovi poput kursora otkrivaju zgrade koje danas ne postoje ili su se u međuvremenu toliko promijenile da ih gotovo ne prepoznajemo. Ako se usredotočimo na samo taj aspekt filma on nam se nudi kao svojevrsna posveta građanskoj arhitekturi Zagreba između dva rata i netom nakon II. svj. rata. Koncentrirat ćemo se na: Jurjevsku, Vukovarsku ulicu (ulicu Proleterskih brigada), Zoološki vrt i Draškovićevu.
utorak, 20. studenoga 2007.
ŽIVI BILI PA VIDJELI
Živi bili pa vidjeli (1979) - igrani film - 1h 38 min 29''
Režija i scenarij: Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski;
Kamera: Živko Zalar;
Scenografija: Velimir Domitrović;
Montaža: Damir German;
Glazba: groupa "Buldožer"
Glume: Sanja Vejnović, Mladen Vasary, Boris Buzančić
35mm; u boji
Produkcija: Jadran film
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
"Pogledaj te betonske kutije. Pola toga treba srušiti i ponovo sagraditi nešto pošteno.(…) Trebalo bi napraviti grad sa pravim stvarima, sa pravim sadržajima, a ne samo predgrade ovom starom. (…) Mislim da je to moguće ako ljudi stvarno hoće. A ja bih htio."
U ovom filmu, snimljenom 1979. godine, gleda se s udaljenosti na nade na kojima se temelje gradovi nastali u periodu socijalizma i na razočaranja koja su slijedila. Radnja filma se odvija u 60-im godinama, u raznim zagrebačkim zonama. Glavni lik je student arhitekture uvjeren u mogućnost da se stvori novi model grada koji bi bio odgovor na potrebe stanovnika. Ali profesori s fakulteta, poslovni svijet u kojemu ima i korupcije, pa čak i roditelji njegove zaručnice mu stoje na putu.
Ovaj gorak film ne želi optužiti sistem, nego pružiti priliku da se prisjetimo nekih malverzacija koje su se dogodile za vrijeme izgradnje onog dijela Zagreba koji se nalazi na jugu, preko rijeke Save.
Bitan element filma su dijalozi između likova. U borbi mišljenja izranja i poruka koja se želi prenijeti gledaocu. Gledaoc je stalno nukan na poistovjećivanje s likovima i to ga čini bitnim sudionikom filma bez kojega sam priča kao da ne bi funkcionirala.
Film Živi bili pa vidjeli kroz principijelno iznošenje arhitektonskih ideja i kroz dramu glavnog lika koji se ne želi pokoriti kompromisu većine, pokušava postati simbolom svih onih intelektualaca koji su bili kažnjeni ne želeći prihvatiti sve impozicije sistema koji su htjeli graditi, ali su ga drugačije razumijeli.
B. Gamulin
M. Puhlovski
Režija i scenarij: Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski;
Kamera: Živko Zalar;
Scenografija: Velimir Domitrović;
Montaža: Damir German;
Glazba: groupa "Buldožer"
Glume: Sanja Vejnović, Mladen Vasary, Boris Buzančić
35mm; u boji
Produkcija: Jadran film
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
"Pogledaj te betonske kutije. Pola toga treba srušiti i ponovo sagraditi nešto pošteno.(…) Trebalo bi napraviti grad sa pravim stvarima, sa pravim sadržajima, a ne samo predgrade ovom starom. (…) Mislim da je to moguće ako ljudi stvarno hoće. A ja bih htio."
U ovom filmu, snimljenom 1979. godine, gleda se s udaljenosti na nade na kojima se temelje gradovi nastali u periodu socijalizma i na razočaranja koja su slijedila. Radnja filma se odvija u 60-im godinama, u raznim zagrebačkim zonama. Glavni lik je student arhitekture uvjeren u mogućnost da se stvori novi model grada koji bi bio odgovor na potrebe stanovnika. Ali profesori s fakulteta, poslovni svijet u kojemu ima i korupcije, pa čak i roditelji njegove zaručnice mu stoje na putu.
Ovaj gorak film ne želi optužiti sistem, nego pružiti priliku da se prisjetimo nekih malverzacija koje su se dogodile za vrijeme izgradnje onog dijela Zagreba koji se nalazi na jugu, preko rijeke Save.
Bitan element filma su dijalozi između likova. U borbi mišljenja izranja i poruka koja se želi prenijeti gledaocu. Gledaoc je stalno nukan na poistovjećivanje s likovima i to ga čini bitnim sudionikom filma bez kojega sam priča kao da ne bi funkcionirala.
Film Živi bili pa vidjeli kroz principijelno iznošenje arhitektonskih ideja i kroz dramu glavnog lika koji se ne želi pokoriti kompromisu većine, pokušava postati simbolom svih onih intelektualaca koji su bili kažnjeni ne želeći prihvatiti sve impozicije sistema koji su htjeli graditi, ali su ga drugačije razumijeli.
B. Gamulin
M. Puhlovski
petak, 16. studenoga 2007.
MARTIN U OBLACIMA
Martin u oblacima (1961) - igrani film - 107 min.
Režija: Bauer Branko
Scenarij: Fedor Vidas (adaptacija scenarija: Branko Bauer, Krešo Golik, Vladimir Koch)
Fotografija: Branko Blažina
Glazba: Aleksandar Bubanović
Montaža: Blaženka Jenčik
Scenografija: Vladimir Tadej
Kostimografija: Marko Gerovac
Tehnika: 35mm widescreen, c/b
Produkcija: Jadran film
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)
Uloge: Boris Dvornik (Martin Barić), Ljubica Jović (Zorica), Joža Šveb (Vjenceslav Barić), Antun Nalis (Carmine), Ljerka Prekratić (Marcella), Braco Reiss (Robert Eugen Mrazek zvan Kliker), Lila Andres (Solarica), Nela Eržišnik (prevarena žena), Rikard Simonelli (Darko), Vera Misita (Darkova znanica), Fahro Konjhodžić (Hrvoje), Josip Marotti (projektant), Sandra Fideršeg (pazikuća), Durđica Dević (Zoričina gazdarica), Tihomir Polanec (Hrvojev kolega), Zlatko Crnković (inspektor) i dr.
Mladi studentski par Martin i Zorica žive odvojeno kao podstanari i žele doći do vlastitog stana kako bi mogli živjeti zajedno. Dok su mu gazde na putu, Martin da u podnajam stan u kojem živi Talijanu Carmineu i njegovoj kćerki šiparici, kako bi zaradio neke novce. Preko strica dolazi do veze koja bi mu trebala omogućiti kupnju stana u novogradnji, nesvjestan da je ta 'veza' zapravo prevarant...
Posljednji film zlatnog razdoblja u opusu Branka Bauera, Martin u oblacima ostvarenje je suverene narativno-dramaturško-karakterizacijske izvedbe koje sjajno povezuje socijalnu melodramu i komediju. Bauerov uobičajeno visok osjećaj za ambijentaciju i profiliranje živopisnih likova ovdje dosiže jedan od svojih vrhunaca, a glumci su redom izvrsni. Iznimno popularan u vrijeme premijere, film je samo u Zagrebu vidjelo preko sto tisuća gledatelja.
Snimljen većim dijelom u blizini Kvaternikovog trga i Petrove ulice ovaj film o kupnji i iznajmljivanju stanova otkriva jedan davno već nepostojeći Zagreb, njegove interijere, urbane i dizajnerske koreografije koje možemo gotovo arheološki proučavati dio po dio.
Režija: Bauer Branko
Scenarij: Fedor Vidas (adaptacija scenarija: Branko Bauer, Krešo Golik, Vladimir Koch)
Fotografija: Branko Blažina
Glazba: Aleksandar Bubanović
Montaža: Blaženka Jenčik
Scenografija: Vladimir Tadej
Kostimografija: Marko Gerovac
Tehnika: 35mm widescreen, c/b
Produkcija: Jadran film
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)
Uloge: Boris Dvornik (Martin Barić), Ljubica Jović (Zorica), Joža Šveb (Vjenceslav Barić), Antun Nalis (Carmine), Ljerka Prekratić (Marcella), Braco Reiss (Robert Eugen Mrazek zvan Kliker), Lila Andres (Solarica), Nela Eržišnik (prevarena žena), Rikard Simonelli (Darko), Vera Misita (Darkova znanica), Fahro Konjhodžić (Hrvoje), Josip Marotti (projektant), Sandra Fideršeg (pazikuća), Durđica Dević (Zoričina gazdarica), Tihomir Polanec (Hrvojev kolega), Zlatko Crnković (inspektor) i dr.
Mladi studentski par Martin i Zorica žive odvojeno kao podstanari i žele doći do vlastitog stana kako bi mogli živjeti zajedno. Dok su mu gazde na putu, Martin da u podnajam stan u kojem živi Talijanu Carmineu i njegovoj kćerki šiparici, kako bi zaradio neke novce. Preko strica dolazi do veze koja bi mu trebala omogućiti kupnju stana u novogradnji, nesvjestan da je ta 'veza' zapravo prevarant...
Posljednji film zlatnog razdoblja u opusu Branka Bauera, Martin u oblacima ostvarenje je suverene narativno-dramaturško-karakterizacijske izvedbe koje sjajno povezuje socijalnu melodramu i komediju. Bauerov uobičajeno visok osjećaj za ambijentaciju i profiliranje živopisnih likova ovdje dosiže jedan od svojih vrhunaca, a glumci su redom izvrsni. Iznimno popularan u vrijeme premijere, film je samo u Zagrebu vidjelo preko sto tisuća gledatelja.
Snimljen većim dijelom u blizini Kvaternikovog trga i Petrove ulice ovaj film o kupnji i iznajmljivanju stanova otkriva jedan davno već nepostojeći Zagreb, njegove interijere, urbane i dizajnerske koreografije koje možemo gotovo arheološki proučavati dio po dio.
četvrtak, 15. studenoga 2007.
GRAVITACIJA
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata - (1968) - igrani film - 84 min.
Režija: Ivanda Branko
Scenarij: Branko Ivanda, Alojz Majetić
Fotografija: Ivica Rajković
Glazba: Miljenko Prohaska
Montaža: Lida Braniš
Scenografija: Željko Senečić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm standard, c/b
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
Uloge: Rade Šerbedžija (Boris Horvat), Snežana Nikšić (Ana), Jagoda Kaloper (Nataša), Zaim Muzaferija (otac), Ðuro Rogina (Krpimir), Zdravko Pošta (Kistonja), Mustafa Nadarević (Blaja), Tito Strozzi (Pepek), Jelica Lovrić, Fabijan Šovagović i dr.
Po povratku s odsluženja vojnog roka, Boris Horvat nalazi se na životnoj prekretnici. Razmišlja o studiranju, ali već ga čeka posao u likvidaturi banke u kojoj je radio i njegov otac. Boris se zaljubi u umjetnicu Anu, no kad se zaposli u banci upusti se u vezu s kolegicom Natašom...
Debitantski igrani film dotadašnjeg filmskog kritičara Branka Ivande, Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata modernističkim prosedeom prikazuje svakodnevicu mladića pasivnog i nemoćnog pred životnim okolnostima, implicitno kritizirajući suvremeno stanje socijalističkog društva. Film se posebno ističe rafiniranim vizualnim izrazom, napose u scenografskom dijelu. Kritika ga je dobro primila, a na festivalu u Puli nagrađen je Zlatnim arenama za najbolju fotografiju (ex equo s filmom Imam dvije mame i dva tate) i glazbu te diplomom za režisera debitanta.
Već citirana i hvaljena fotografija ovog filma otkriva nam također i nepoznate ili zaboravljene razloge zašto danas neki pokušavaju sačuvati Fabrisovu zgradu na uglu Deželićeve ul. (prije Prilaz JNA) i Trga Maršala Tita, koju mnogi i danas nazivaju Ferimport. Nekoliko bitnih scena ovog filma upravo se događa u nekad popularnoj kavani Opera u prizemlju te ispred same zgrade. Cijeli film tretira prostor vrlo geometrijski i (p)opartistički poput filmova Antonionia ili Godara iz istog razdoblja i time pojačava namjeru redatelja da pojača «izgubljenost» glavnih likova.
B. Ivanda
Režija: Ivanda Branko
Scenarij: Branko Ivanda, Alojz Majetić
Fotografija: Ivica Rajković
Glazba: Miljenko Prohaska
Montaža: Lida Braniš
Scenografija: Željko Senečić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm standard, c/b
Zemlja proizvodnje: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)
Uloge: Rade Šerbedžija (Boris Horvat), Snežana Nikšić (Ana), Jagoda Kaloper (Nataša), Zaim Muzaferija (otac), Ðuro Rogina (Krpimir), Zdravko Pošta (Kistonja), Mustafa Nadarević (Blaja), Tito Strozzi (Pepek), Jelica Lovrić, Fabijan Šovagović i dr.
Po povratku s odsluženja vojnog roka, Boris Horvat nalazi se na životnoj prekretnici. Razmišlja o studiranju, ali već ga čeka posao u likvidaturi banke u kojoj je radio i njegov otac. Boris se zaljubi u umjetnicu Anu, no kad se zaposli u banci upusti se u vezu s kolegicom Natašom...
Debitantski igrani film dotadašnjeg filmskog kritičara Branka Ivande, Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata modernističkim prosedeom prikazuje svakodnevicu mladića pasivnog i nemoćnog pred životnim okolnostima, implicitno kritizirajući suvremeno stanje socijalističkog društva. Film se posebno ističe rafiniranim vizualnim izrazom, napose u scenografskom dijelu. Kritika ga je dobro primila, a na festivalu u Puli nagrađen je Zlatnim arenama za najbolju fotografiju (ex equo s filmom Imam dvije mame i dva tate) i glazbu te diplomom za režisera debitanta.
Već citirana i hvaljena fotografija ovog filma otkriva nam također i nepoznate ili zaboravljene razloge zašto danas neki pokušavaju sačuvati Fabrisovu zgradu na uglu Deželićeve ul. (prije Prilaz JNA) i Trga Maršala Tita, koju mnogi i danas nazivaju Ferimport. Nekoliko bitnih scena ovog filma upravo se događa u nekad popularnoj kavani Opera u prizemlju te ispred same zgrade. Cijeli film tretira prostor vrlo geometrijski i (p)opartistički poput filmova Antonionia ili Godara iz istog razdoblja i time pojačava namjeru redatelja da pojača «izgubljenost» glavnih likova.
B. Ivanda
subota, 10. studenoga 2007.
KORACI GRADA
Koraci Grada (1957) - dokumentarni film - 11 min 26''
Režija: Branko Majer
Scenarij: Slavko Goldstein, Branko Majer
Kamera: Tomislav Pinter
Montaža: Katja Majer
Crteži: Walter Neugebauer
Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić
Scenografija: Zdravko Gmajner
Produkcija: Zagreb film
35mm; c/b
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)
Dokumentarni film Koraci grada priča o zoni Zagreba koja se nalazi južno od centra grada i južno od željezbičke pruge. Ta zona se zove Trnje i o njoj postoji veći broj regulacijskih planova nego za bilo koju drugu zagrebačku zonu. To je zato što su Trnje i glavna cesta koja tuda prolazi, Vukovarska ulica, bili u 50.-im godinama "laboratorij pod otvorenim nebom u kojem se izgrađivala budućnost".
U Vukovarskoj ulici su ostavili svoj znak najveći ondašnji jugoslavenski arhitekti, stvorivši stambene objekte čiji su stanovi bili dodijeljeni kulturnim radnicima, medu kojima je bio i Slavko Goldstein, koji je za ovaj dokumentarni filma napisao scenarij.
Goldstein se danas sa nostalgijom sjeća onih godina, punih entuzijazma, optimizma i nade u bolju budućnost. Dokumentarni film hvali i pojačava te osjećaje koristeći se trikovima tipičnim za svijet kinematografije.
U ovom dokumentarnom filmu sve ono što je novo, prikazano je gledaocu u kontrapoziciji sa svim onim što je staro, na primjer drvene kuće koje se na filmu još vide među sedmerokatnicama izgrađenima u betonu.
Svaki put kada na ekranu vidimo prizore iz Vukovarske ulice, komentar koji prati slike postaje visokoparan i uzvišen. I muzika se mijenja prateći prizore. Cilj je naravno uvjeriti gledaoca da ne mora tugovati za starim stilom života, jer mu se pruža blistavija i bolja budućnost.
Treba obratiti pažnju na to da se u ovom dokumentarnom filmu pojavljuju i profesionalni glumci. Svaki od njih predstavlja stereotip kojega gledaoc prepoznaje i u manje od 11 minuta emotivno suosjeća s njima i s događajima na ekranu. Dakle, obitelj koju vidimo treba se preseliti, jer na Trnju više nema mjesta za drvene kuće.
"Godina je 1957. Grad je krenuo prema jugu velikim koracima; koracima sedmerokatnica, koracima sunčanih balkona, širokih prozora i širokog bulevara."
Režija: Branko Majer
Scenarij: Slavko Goldstein, Branko Majer
Kamera: Tomislav Pinter
Montaža: Katja Majer
Crteži: Walter Neugebauer
Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić
Scenografija: Zdravko Gmajner
Produkcija: Zagreb film
35mm; c/b
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika Hrvatska)
Dokumentarni film Koraci grada priča o zoni Zagreba koja se nalazi južno od centra grada i južno od željezbičke pruge. Ta zona se zove Trnje i o njoj postoji veći broj regulacijskih planova nego za bilo koju drugu zagrebačku zonu. To je zato što su Trnje i glavna cesta koja tuda prolazi, Vukovarska ulica, bili u 50.-im godinama "laboratorij pod otvorenim nebom u kojem se izgrađivala budućnost".
U Vukovarskoj ulici su ostavili svoj znak najveći ondašnji jugoslavenski arhitekti, stvorivši stambene objekte čiji su stanovi bili dodijeljeni kulturnim radnicima, medu kojima je bio i Slavko Goldstein, koji je za ovaj dokumentarni filma napisao scenarij.
Goldstein se danas sa nostalgijom sjeća onih godina, punih entuzijazma, optimizma i nade u bolju budućnost. Dokumentarni film hvali i pojačava te osjećaje koristeći se trikovima tipičnim za svijet kinematografije.
U ovom dokumentarnom filmu sve ono što je novo, prikazano je gledaocu u kontrapoziciji sa svim onim što je staro, na primjer drvene kuće koje se na filmu još vide među sedmerokatnicama izgrađenima u betonu.
Svaki put kada na ekranu vidimo prizore iz Vukovarske ulice, komentar koji prati slike postaje visokoparan i uzvišen. I muzika se mijenja prateći prizore. Cilj je naravno uvjeriti gledaoca da ne mora tugovati za starim stilom života, jer mu se pruža blistavija i bolja budućnost.
Treba obratiti pažnju na to da se u ovom dokumentarnom filmu pojavljuju i profesionalni glumci. Svaki od njih predstavlja stereotip kojega gledaoc prepoznaje i u manje od 11 minuta emotivno suosjeća s njima i s događajima na ekranu. Dakle, obitelj koju vidimo treba se preseliti, jer na Trnju više nema mjesta za drvene kuće.
"Godina je 1957. Grad je krenuo prema jugu velikim koracima; koracima sedmerokatnica, koracima sunčanih balkona, širokih prozora i širokog bulevara."
ponedjeljak, 5. studenoga 2007.
MOJ STAN
Moj Stan (1962) - dokumentarni film
Režija i scenarij: Zvonimir Berković;
Kamera: Hrvoje Šarić;
Scenografija: Vladimir Tadej;
Montaža: Linda Braniš;
Glume: Ivo Kadić, Ljiljana Gener, Ivan Uzelac;
35 mm; c/b; dokumentarni film
Produkcija: Zagreb film
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika
Hrvatska)
Moj stan je čudan dokumentarni film, ako ga usporedimo sa ostalim ostvarenjima iz 50. i 60.-ih godina u Jugoslaviji. Režiser i scenarist, Zvonimir Berković nam predstavlja cinizam skriven iza maske nevinosti. Kroz oči jedne djevojčice gledalac vidi tek izgrađene stambene objekte na zagrebačkoj periferiji. Te zgrade, pohvaljene od kritičara i željene od stanovnika, su se na kraju pokazale samo polovični odgovori na stvarne potrebe, a ne obećana budućnost.
Ali ovaj dokumentarni film nije samo interpretacija stvarnosti. Berković je sa filmom ostvario i parodiju onih dokumentarnih filmova napravljenih od mehaničkih ponavljanja i praznih hvalospjeva koji nastoje usmjeriti mišljenje stanovnika. U Berkovićevom filmu nalazimo tipične elemente svakog dokumentarnog filma, ali ovaj put su ti elementi upotrebljeni s ironijom: od komentara do muzike, od kontrapozicije različitih situacija kao način uvjeravanja do emotive participacije gledaoca sa radnjom na platnu…
Glavni lik, djevojčica od 9-10 godina piše sastav o svom novom stanu. Najprije opisuje svoj život sa obitelji u stanu koji se sastoji od samo jedne sobe, nakon toga svoj novi stan:
"Napokon su nam dali novi stan. Naš novi stan je u budućem centru grada. To je lijepa zona, samo što su dućani tako daleko da mama mora izgubiti cijelo jutro ako želi nešto kupiti za ručak. Ali tata kaže da će za 20 godina ovdje biti puno lijepih kuća i velika Nama. Moj tata vidi daleko naprijed. Moj tata je prosvjetni radnik."
1962. godine, Zvonimir Berković je dobio prvu nagradu na Filmskom Festivalu u Cannesu za ovaj dokumentarni film.
Ako zaobiđemo smjerani cinizam autora i ako ovaj film promatramo samo kao osobnu posvetu Zagrebu, otkrivamo doista sve kapitalne objekte druge moderne pa tako i kratak kadar nebodera Ive Vitića u Laginjinoj 9., danas zaštinog znaka tog razdoblja hrvatske, evropske i svjetske arhitekture. Također se vide: Vukovarska, Martićeva i Zvonimirova ulica.
Z. Berković
Režija i scenarij: Zvonimir Berković;
Kamera: Hrvoje Šarić;
Scenografija: Vladimir Tadej;
Montaža: Linda Braniš;
Glume: Ivo Kadić, Ljiljana Gener, Ivan Uzelac;
35 mm; c/b; dokumentarni film
Produkcija: Zagreb film
Zemlja proizvodnje: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (Narodna Republika
Hrvatska)
Moj stan je čudan dokumentarni film, ako ga usporedimo sa ostalim ostvarenjima iz 50. i 60.-ih godina u Jugoslaviji. Režiser i scenarist, Zvonimir Berković nam predstavlja cinizam skriven iza maske nevinosti. Kroz oči jedne djevojčice gledalac vidi tek izgrađene stambene objekte na zagrebačkoj periferiji. Te zgrade, pohvaljene od kritičara i željene od stanovnika, su se na kraju pokazale samo polovični odgovori na stvarne potrebe, a ne obećana budućnost.
Ali ovaj dokumentarni film nije samo interpretacija stvarnosti. Berković je sa filmom ostvario i parodiju onih dokumentarnih filmova napravljenih od mehaničkih ponavljanja i praznih hvalospjeva koji nastoje usmjeriti mišljenje stanovnika. U Berkovićevom filmu nalazimo tipične elemente svakog dokumentarnog filma, ali ovaj put su ti elementi upotrebljeni s ironijom: od komentara do muzike, od kontrapozicije različitih situacija kao način uvjeravanja do emotive participacije gledaoca sa radnjom na platnu…
Glavni lik, djevojčica od 9-10 godina piše sastav o svom novom stanu. Najprije opisuje svoj život sa obitelji u stanu koji se sastoji od samo jedne sobe, nakon toga svoj novi stan:
"Napokon su nam dali novi stan. Naš novi stan je u budućem centru grada. To je lijepa zona, samo što su dućani tako daleko da mama mora izgubiti cijelo jutro ako želi nešto kupiti za ručak. Ali tata kaže da će za 20 godina ovdje biti puno lijepih kuća i velika Nama. Moj tata vidi daleko naprijed. Moj tata je prosvjetni radnik."
1962. godine, Zvonimir Berković je dobio prvu nagradu na Filmskom Festivalu u Cannesu za ovaj dokumentarni film.
Ako zaobiđemo smjerani cinizam autora i ako ovaj film promatramo samo kao osobnu posvetu Zagrebu, otkrivamo doista sve kapitalne objekte druge moderne pa tako i kratak kadar nebodera Ive Vitića u Laginjinoj 9., danas zaštinog znaka tog razdoblja hrvatske, evropske i svjetske arhitekture. Također se vide: Vukovarska, Martićeva i Zvonimirova ulica.
Z. Berković
subota, 3. studenoga 2007.
ODABIR FILMOVA
Za početak istraživanja odabrali smo 6 filmova. Predstavljamo ih u kratkim crtama:
Moj Stan (1962) - dokumentarni film
Režija i scenarij: Zvonimir Berković; Kamera: Hrvoje Šarić; Scenografija: Vladimir Tadej;
Montaža: Linda Braniš; Glume: Ivo Kadić, Ljiljana Gener, Ivan Uzelac;
35 mm; c/b; dokumentarni film
Produkcija: Zagreb film
Koraci Grada (1957) - dokumentarni film - 11 min 26''
Režija: Branko Majer; Scenarij: Slavko Goldstein, Branko Majer; Kamera: Tomislav Pinter
Montaža: Katja Majer; Crteži: Walter Neugebauer, Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić;
Scenografija: Zdravko Gmajner ;
Produkcija: Zagreb film
35mm; c/b
Martin u oblacima (1961) - igrani film - 107 min.
Režija: Bauer Branko; Scenarij: Fedor Vidas (adaptacija scenarija: Branko Bauer, Krešo Golik, Vladimir Koch); Fotografija: Branko Blažina; Glazba: Aleksandar Bubanović; Montaža: Blaženka Jenčik; Scenografija: Vladimir Tadej; Kostimografija: Marko Gerovac
Tehnika: 35mm widescreen, c/b
Produkcija: Jadran film
Imam dvije mame i dva tate (1968) - igrani film - 89 min.
Režija: Golik Krešo; Scenarij: Mirjam Tušek, Krešo Golik (prema istoimenom romanu Mirjam Tušek)
Fotografija: Ivica Rajković; Glazba: Tomica Simović: Montaža: Katja Majer; Scenografija: Željko Senečić; Kostimografija: Maja Galasso
Pro
dukcija: Jadran film, 35mm, boja
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata(1968) - igrani film - 84 min.
Režija: Ivanda Branko; Scenarij: Branko Ivanda, Alojz Majetić; Fotografija: Ivica Rajković;
Glazba: Miljenko Prohaska; Montaža: Lida Braniš; Scenografija: Željko Senečić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm standard, c/b
Živi bili pa vidjeli (1979) - igrani film - 1h 38 min 29''
Režija i scenarij: Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski; Kamera: Živko Zalar; Scenografija: Velimir Domitrović; Montaža: Damir German; Glazba: groupa "Buldožer"; Glume: Sanja Vejnović, Mladen Vasary, Boris Buzančić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm; u boji,
Moj Stan (1962) - dokumentarni film
Režija i scenarij: Zvonimir Berković; Kamera: Hrvoje Šarić; Scenografija: Vladimir Tadej;
Montaža: Linda Braniš; Glume: Ivo Kadić, Ljiljana Gener, Ivan Uzelac;
35 mm; c/b; dokumentarni film
Produkcija: Zagreb film
Koraci Grada (1957) - dokumentarni film - 11 min 26''
Režija: Branko Majer; Scenarij: Slavko Goldstein, Branko Majer; Kamera: Tomislav Pinter
Montaža: Katja Majer; Crteži: Walter Neugebauer, Glazba: Vladimir Kraus-Rajterić;
Scenografija: Zdravko Gmajner ;
Produkcija: Zagreb film
35mm; c/b
Martin u oblacima (1961) - igrani film - 107 min.
Režija: Bauer Branko; Scenarij: Fedor Vidas (adaptacija scenarija: Branko Bauer, Krešo Golik, Vladimir Koch); Fotografija: Branko Blažina; Glazba: Aleksandar Bubanović; Montaža: Blaženka Jenčik; Scenografija: Vladimir Tadej; Kostimografija: Marko Gerovac
Tehnika: 35mm widescreen, c/b
Produkcija: Jadran film
Imam dvije mame i dva tate (1968) - igrani film - 89 min.
Režija: Golik Krešo; Scenarij: Mirjam Tušek, Krešo Golik (prema istoimenom romanu Mirjam Tušek)
Fotografija: Ivica Rajković; Glazba: Tomica Simović: Montaža: Katja Majer; Scenografija: Željko Senečić; Kostimografija: Maja Galasso
Pro
dukcija: Jadran film, 35mm, boja
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata(1968) - igrani film - 84 min.
Režija: Ivanda Branko; Scenarij: Branko Ivanda, Alojz Majetić; Fotografija: Ivica Rajković;
Glazba: Miljenko Prohaska; Montaža: Lida Braniš; Scenografija: Željko Senečić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm standard, c/b
Živi bili pa vidjeli (1979) - igrani film - 1h 38 min 29''
Režija i scenarij: Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski; Kamera: Živko Zalar; Scenografija: Velimir Domitrović; Montaža: Damir German; Glazba: groupa "Buldožer"; Glume: Sanja Vejnović, Mladen Vasary, Boris Buzančić
Produkcija: Jadran film
Tehnika: 35mm; u boji,
utorak, 18. rujna 2007.
PRIPREME, PRIPREME
Nakon postavljanja III Zidnih novina, predavanja, suradnji s mladim istraživačima, dorade arhive, počinjemo s pripremom uvodne radionice koja će se održati u prosincu.
Uvodna radionica bit će priprema za iduću godinu, kada ćemo u zagrebačkin učilištima održati radionice slijedećeg sadržaja:
• Predavanje i analiza arhitekture i koncepcije prostora u pojedinom uradku i nabrajanje zanimljivosti i povijesnih detalja - povjesno umjetnički kontekst.
• gledanja filma - filmova,
• diskusija i razgovor s autorima djela: redateljima, direktorima fotografije, scenografima, glumcima.
U listopadu započinjemo i nove suradnje:
s dizajnericama Budor i Čule....
s mladom studenticom prava Anom Pranjić-Anušić...
Počinje detaljna analiza filmova... Uskoro i o tome....
Uvodna radionica bit će priprema za iduću godinu, kada ćemo u zagrebačkin učilištima održati radionice slijedećeg sadržaja:
• Predavanje i analiza arhitekture i koncepcije prostora u pojedinom uradku i nabrajanje zanimljivosti i povijesnih detalja - povjesno umjetnički kontekst.
• gledanja filma - filmova,
• diskusija i razgovor s autorima djela: redateljima, direktorima fotografije, scenografima, glumcima.
U listopadu započinjemo i nove suradnje:
s dizajnericama Budor i Čule....
s mladom studenticom prava Anom Pranjić-Anušić...
Počinje detaljna analiza filmova... Uskoro i o tome....
utorak, 21. kolovoza 2007.
NAKON KRATKE LJETNE STANKE
Nakon kratke ljetne stanke, nastavili smo s istraživanjem. Prikupljanjem foto i video materijala sustavno upotpunjavamo našu arhivu projekta. Arhiva se sastoji od mnogih donacija građana, te suradnji s institucijama poput Državnog arhiva u Zagrebu, Muzeja grada Zagreba, Muzeja za umjetnost i obrt, Ministarstva kulture RH, Zagreb Filma i HRT-a.
Do sada smo prikupili preko 200 fotografija, sto digitalnih sto materijalnih.
Do sada smo prikupili preko 200 fotografija, sto digitalnih sto materijalnih.
subota, 4. kolovoza 2007.
ZIDNE NOVINE III
Tijekom srpnja smo radili na Zidnim novinama III, te ih u kolovozu postavili. Slike postavljenih zidnih novina pogledajte na blogu http://zidnenovine.blogspot.com/
Zidne novine u Deželićevoj ulici
Zidne novine u Deželićevoj ulici
nedjelja, 8. srpnja 2007.
PRIPREMA ZA ZIDNE NOVINE III
Nakon postavljanja RADOVA U TIJEKU nastavili smo s upoznavanjem mladih s projektom Covjek je prostor: Arhitektura i film. U prostoru Laginjine 9 održano je predavanje, predavači: Boris Bakal i Katarina Pejović. Subota, 07. 07. 07. Dan kada se osim našeg predavanja održalo najviše vjenčanja u godini, ako ne i u 10.....
srijeda, 9. svibnja 2007.
POČECI PROJEKTA
Projekt Čovjek je prostor: Arhitektura i film dio je višegodišnjeg projekta Bilježenje grada, bilježenje vremena.
BGBV se bavi istraživanjem umjetničkih performansa i političkih protesta u javnom prostoru Zagreba od pedesetih godina do danas. Već duži niz godina se kao pojedinačni autori, u raznim formacijama i umjetničkim platformama, te unutar istoimene multimedijalne umjetničke organizacije bavimo se intermedijalnim projektima koji se tiču urbaniteta, umjetnosti grada i kulturnog konteksta.
Upravo ovaj projekt je nastavak takvog promišljanja i odluka da se posvetimo proučavanju prisutnosti arhitekture grada Zagreba na filmskim zapisima hrvatskih autora je onaj čin koji nam se čini važnim za kulturnu scenu grada i ujedno primjer proučavanju urbaniteta i transformacije gradova te nestajanja gradskih obilježja.
U projekt smo u svibnju uključili mlade istraživače, koji su radili i na pripremama III Zidnih novina, u sklopu projekta BGBV. To su: Karla Pudar, Tomislav Pavlić i Luka Agreš.
Pripreme za RADOVE U TIJEKU prije III Zidnih novina
Završena je prva matrica RADOVA U TIJEKU
I kreće se u grad postaviti ih na svih 7 lokacija
Naravno, uz pratnju građana, punih pitanja
BGBV se bavi istraživanjem umjetničkih performansa i političkih protesta u javnom prostoru Zagreba od pedesetih godina do danas. Već duži niz godina se kao pojedinačni autori, u raznim formacijama i umjetničkim platformama, te unutar istoimene multimedijalne umjetničke organizacije bavimo se intermedijalnim projektima koji se tiču urbaniteta, umjetnosti grada i kulturnog konteksta.
Upravo ovaj projekt je nastavak takvog promišljanja i odluka da se posvetimo proučavanju prisutnosti arhitekture grada Zagreba na filmskim zapisima hrvatskih autora je onaj čin koji nam se čini važnim za kulturnu scenu grada i ujedno primjer proučavanju urbaniteta i transformacije gradova te nestajanja gradskih obilježja.
U projekt smo u svibnju uključili mlade istraživače, koji su radili i na pripremama III Zidnih novina, u sklopu projekta BGBV. To su: Karla Pudar, Tomislav Pavlić i Luka Agreš.
Pripreme za RADOVE U TIJEKU prije III Zidnih novina
Završena je prva matrica RADOVA U TIJEKU
I kreće se u grad postaviti ih na svih 7 lokacija
Naravno, uz pratnju građana, punih pitanja
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
